-PIŠE: DR NOVO VUJOŠEVIĆ
Da bi što vjernije prikazao lik Miljana Vukova, Gezeman citira ocjenu Marka Miljanova: „Pri pogrebu Miljana Vukova, na koji su se bili sakupili sve znatnije vojskovođe i narodni glavari Crne Gore, nabrojao je vojvoda Božo u svom posmrtnom slovu sve crnogorske vojvode, mrtve i žive. A Marko je dobacio `kakve vojvode! Čitavo Srpstvo imalo je dvije prave vojvode: Karađorđa koji je otjerao Turke iz Šumadije, i vojvodu Miljana Vukova koji je doviknuo alibegu Šabanagiću. ` Ovo se neće više zvati nahija bega Šabanagića, već pleme Vasojevića, kojima ću ja pobacati ćulave sa glave`. To je i učinio” (isto, str 141-142).
Ne može biti pozitivnije ocjene od ove, jer je u pitanju ispunjenje istorijskih zadataka svoga naroda.
„Gorski vijenac” – biblija i filozofija
Odjeljak, filozofija heroizma, smatramo sintezom svega onoga što je Gezeman rekao o čojstvu i junaštvu starih Crnogoraca. To je esencija njegovog kazivanja o karakternim i moralnim odlikama Crnogoraca. Crnogorski heroizam je, ustvari, filozofski pogled na svijet. Taj pogled na svijet je definisan (određen) u Gorskom vijencu. „Gorski vijenac se uzdiže iznad narodne književnosti, to je djelo toliko blisko narodu, da je od njegove pojave 1847. godine do današnjeg dana bilo uvijek mnogo neškolovanih Crnogoraca koji ga znadu napamet. Jedinstvenost ovoga djela leži baš u tome što `Gorski vijenac` predstavlja u isto vrijeme, divnu zoru rađanja nove srpske književnosti, ali i preobraženi zalazak sunca: staro herojsko doba kloni se svom smiraju. Čovjek koji mu je kopao raku pjeva mu pogrebnu pjesmu. On sažima još jednom sve u svojim turobnim i lapidarnim monumentalnim stihovima, sve što čini najbitniju suštinu onoga herojskog doba, i tako ga predaje, u svom visoko umjetničkom i filozofskom obliku, budućim pokoljenjima svoga naroda kao vječito zavještenje, ima snažnu dozu željeza muževnosti u već razmaženu krv nacije.”
Najavio nestanak
herojskog doba
Njegoš je pronašao adekvatne izraze za filozofiju heroizma. To je mogao učiniti jer se nalazio na granici dva doba: herojskog i građanskog, ali istovremenog i na granici koja je išla na granicu njegove velike duše. To ga je učinilo vidovitim, što mu je jezik odriješila. On je bio pjesnik, jedan od najgenijalnih u doba Getea, Bajrona, Puškina. Marko Miljanov nije bio pjesnik. On je bio samo umjetnik, zakašnjeli pisac i vaspitač naroda, koji se latio pera pod stare dane, kad više nije mogao djelovati svojim djelima, ali on se ne nalazi na granici dva doba koji bi se ukrstali u njegovim grudima. Vojvoda je samo sunce na zahodu, sa njim odlazi i poslednji junak, poslednji vitez, poslednji veliki predstavnik onoga morala i mentaliteta po čijem je životnom stablu Njegoš prvi udario sjekirom. Pola vijeka poslije Njegoševe smrti, ovo stablo je sa Markom Miljanovim oboreno na zemlju.” (isto, str 287-288)
I tako je Gezeman sa nevjerovatnom preciznošću najavio nestanak herojskog doba i nastanka novog. Ovome novome još nije dato ime.
(KRAJ)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.